Tipografija je pojam koji dolazi od dviju grčkih riječi typos - žig, pečat + graphein - pisati te se definira na razne načine: kao znanost o slovima, umjetnost korištenja tipografskih slova, vještina slaganja, izrade, oblikovanja i funkcionalnog korištenja slova. Ipak ono najvažnije se sastoji u tome da je glavni cilj tipografije što efikasniji način ponovnog korištenja tipografskog materijala (olovnih i digitalnih znakova).
Najkraća definicija tipografije mogla bi glasiti: "umjetnost, znanost i tehnika korištenja i izrade slova i slovnog materijala".

Tipografija ima neka svoja određena tehnička, funkcionalna i estetska pravila, no ona se u nekim pravilima mogu i napustiti (npr. u suvremenom grafičkom dizajnu). U svakom slučaju tipografija je jedinstven spoj umjetnosti i tehnike, koja se služi naizgled jednostavnim slovnim oblicima, no dobar tipograf i dizajner će od tih znakova moći načiniti tehničko- umjetnička djela jedinstvene ljepote.

Tipografija se razvijala paralelno sa tehnološkim napretkom, te dana obuhvaća širok spektar djelovanja: od kaligrafije i rukopisa, preko klasičnih primjena u grafičkoj industriji i grafičkom dizajnu, a danas se taj pojam odnosi i na korištenje slova u web-dizajnu, korištenju na raznim elektroničkim uređajima (mobiteli, razni playeri i sl.), korištenju slova u TV produkciji, računalnim igrama i općenito svim aspektima u kojima se pojavljuju razni natpisi.

Tipografski mjerni sustav

Veći dio iznesenog ovdje se uistinu danas rijetko koristi i ovdje se navodi iz uglavnom povijesnih razloga, ali ne sasvim, jer tipografski mjerni sustav i danas stoji u pozadini cijele tipografije, a njen najvažniji pojam: tipografska točka, danas je toliko široko korišten i pojavljuje se u gotovo svakom odjeljku daljnjih tekstova u ovom seminaru da je potrebno upoznati se sa njim na samom početku, jer će biti Vaš najvjerniji pratioc kroz cijelo vrijeme susreta sa tipografijom.

Tipografski mjerni sustav bio je karakterističan uglavnom za olovni slog. Prelaskom na offset tisak polako izlazi iz uporabe, no ipak ima povijesnu važnost i usprkos svemu i danas je na evropskom prostoru prihvaćen kao normalni sustav (DIN 16507).

Za početak malo povijesti: prva potreba za uvođenjem jedinstvenog sustava kojim bi se mogla točno odrediti veličina sveg tipografskog i slagarskog materijala javlja se već u doba izumitelja suvremenog tiska Johannesa Guttenberga. Prvi ozbiljniji pokušaj standardizacije poduzeo je Joseph Moxon u Engleskoj 1683. god. Ipak prve praktične rezultate je postigao je Pierre Simon Fournier koji je uveo tipografski mjerni sustav kojemu je osnovna veličina tipografska točka (point typographique) - pt. 1775. god. Francuz Francois-Ambroise Didot sa sinom Firminom usavršava svoj tipografski sustav kojemu je osnova bila tipografska točka koja preračunata u metrički sustav iznosi 0,3514 mm. Taj sustav je upravo gore spomenuti sustav koji je i danas prihvaćen kao evropski standard. Sustav je duodecimalan, tj. 12 tipografskih točaka čini jedan cicero. Cicero je pojam koji se najčešće koristio kao standardna mjera prije uvođenja standardiziranog mjernog sustava.

Ditov sustav

Slika 1: Didotov sustav
Preračun Didotovog sustava (slika 1) na metričku mjeru poduzeo je 1876. god. njemački slovoljevač Hermann Berthold, te je na taj način utvrdio precizni tipometar čiju je dužinu od 30 cm podijelio na 133 nonparela po 6 tipografskih točaka, iz čega slijedi da tipometar ima 798 tipografskih točaka, odn. 62 1/2 cicera.
U angloameričkim zemljama upotrebljava se engleski point sustav u kojem jedan point ima 0,352 mm odn. 0.013832 incha, a engleski cicero (pica) ima 4,212 mm odn. 0.1666 incha. Od 1866. god. tipografska mjera se zasniva na duljini od 35 cm podijeljena na 166 nonparela odn. 996 pt. Masovnim probojem računala u područje grafike počinje se u novije vrijeme koristiti i mjerna jedinica poznata kao DTP točka koja iznosi 0,35277 mm.
Cicero, iako se danas više ne koristi tako često pod tim imenom, i u digitalno doba ostao je glavna veličina, jer je upravo najveća većina teksta na računalima pisana upravo u veličini od 12 pt.

Preračunavanja

Iako je tipografski mjerni sustav standardiziran, ljudima je i dalje lakše razmišljati na metričkom sustavu. Tome služe dolje navedene formule za preračunavanje iz tipografskih u metričke jedinici i obrnuto, mogućnost da će Vam zatrebati je relativno mala, ali nije na odmet imati te informacije pri ruci.
Preračunavanje tipografskih točaka u milimetre:
n pt x 3 : 8 = n mm
npr. za 12 tipografskih točaka:
12 x 3 : 8 = 4,5 mm
Preračunavanje milimetara u tipografske točke:
n mm x 8 : 3 = n pt
npr. za 6 mm
6 x 8 : 3 = 16 pt

Osnovni pojmovi

Pismo i font

Pismo je osnovni pojam u tipografiji. Pismo je glavno oruđe tipografije. Sastoji se od svih slovnih i ostalih znakova (znakovi interpunkcije, brojke, posebni znakovi) koji imaju karakteristiku jednoobraznosti, tj. slični su po vizualnim i ostalim karakteristikama. O samim slovnim znakovima biti će biše riječi u nastavku.
Font je pojam koji je u digitalnom dobu, pogotovo od procvata stolnog izdavaštva u 80-im godinama 20. st. postao praktički istovjetan sa pojmom pismo, te danas gotovo svi kada kažu font, zapravo misle na pismo. Međutim, kroz cijelu povijest tipografije, font je predstavljao sve znakove jednog pisma u jednoj veličini.
Naime, svako pismo, dolazi u više veličina (na računalima te veličine teoretski mogu rasti gotovo do beskonačnosti), uzmimo npr. da je početna veličina 4 pt, slijedeća 5 pt, i tako dalje, recimo sve do 72 pt, svi znakovi svih veličina u tom rasponu čine pismo, ali, zato skup svih znakova veličine 4 pt čini jedan font tog pisma, skup svih znakova veličine 5 pt čini drugi font tog istog pisma, itd.
Iako ova podjela na font i pismo ima svoj smisao i praktičnu svrhu, danas se gotovo u potpunosti izgubila. Tako i u ovom daljnjem tekstu da bi se izbjegla zabuna, ova dva pojma se koriste kao istoznačnice.
U pravilu, kod računalne pripreme za tisak, isključivo se koristi naziv font.

Rez i porodica

Rez - ukratko rečeno rez je određena stilizacija nekog pisma. Naime svako pismo može imati, različite stilove od kojih su zacijelo najpoznatiji bold (zadebljana slova) i italic (nakošena slova, kurzivna slova), no postoje i razne druge stilizacije kao npr. thin, ultra thin, condensed, itd. Rezovi se vrlo često mogu kombinirati, pa tako nastaju kombinacije poput bold italic, light italic i sl.

Porodica - porodica nekog pisma sastoji se od svih rezova nekog određenog pisma (npr. pismo Helvetica u svim svojim rezovima čini pismovnu porodicu Helvetica), kao što je prikazano na slici. Porodica bi se mogla shvatiti kao istoznačnica za pismo, ali je kod definicije porodice važan isključivo vizualni izgled pisma, a veličina se ne spominje.

Slika 2: Porodica Helvetica

Slovni znakovi

Slovo

Slovo ili slovni znak je glavni element pisma. Slaganjem slova nastaju reci, slaganjem redaka nastaju stupci, koji čine dio sloga. Pojam slova u digitalnim pismima, ponešto se razlikuje od pojma slova u olovnom slogu. U digitalnom pismu pod pojmom slova se podrazumijeva isključivo pismovna slika, dok se u olovnom slogu taj pojam odnosio na cijeli tzv. olovni stožac. Olovni stožac je zapravo olovni štapić na čijem se vrhu nalazila izdignuta slika slova s kojeg bi se vršilo otiskivanje. U to doba postojali su i pojmovi kao što su pismovna visina koja se odnosila na visinu stošca do razine u kojoj leži slika pisma, ali i drugi pojmovi kao što su signatura, veličina stošca, visina stošca, visina trupa, podrezak i dr. koji danas više nemaju praktičnu vrijednost, naprosto zato jer kod digitalno "lijevanih" slova ne postoje.

Slika 3: Slovni znak (olovni stožac)

Olovno slovo:
a - pismovna slika, b - lice, c - veličina stošca
1 - meso, 2 – signature

Slika 4: Pismovna slika - slovo u suvremenom shvaćanju

Kao što je već gore rečeno, kada se danas, u dobu računala, govori o slovu, misli se na pismovnu sliku koja je određena osnovnom pismovnom linijom, visinom kurentnih slova ili kurenta (popularno zvanih "mala" slova) i visinom verzalnih slova ili verzala ("velikih" slova).

Slovni znak

Slovni znakovi se dijele na sljedeće:

kurentna slova	specijalni i ekspertni znakovi
verzalna slova	znakovi interpunkcije
normalne brojke	matematički znakovi
medievalne brojke	akcentirani znakovi

Donji prikaz prikazuje sve te znakove, te Vam može olakšati prepoznavanje istih:

Slika 5: Podjela slovnih znakova

Važno je naglasiti da se jedno računalno pismo ne mora nužno sastojati od svih ovih skupina, tako npr. jedno pismo najčešće ima samo ili normalne ili medievalne brojke, a također, rijetko koje pismo sadrži sve akcentirane znakove, već postoje razne verzije za razne jezike u kojima se ti znakovi koriste (npr. hrvatski, slovenski, srpski, njemački, talijanski, francuski, češki, slovački, itd.), gotovo u pravilu, svaki latinični font imati će barem minimalni skup znakova, a to je skup znakova engleskog alfabeta.
Razlog tome su razni standardi za kodiranje znakova na računalu, koji su u pravilu dopuštali da se maksimalno može 256 znakova, tako da postoje posebne verzije za svaki jezik. Tek pojavom Unicode standarda koji dopušta kodiranje do 65 536 znakova, moguće je isporučiti pisma koja u jednoj datoteci sadrže sve navedene znakove za sve jezike.

Elementi slovnih znakova

U svim slovnim znakovima možemo pronaći neke oblike koji su više-manje zajednički. Ti oblici tvore slovo i nazivaju se elementi slovnih znakova, svaki znak se sastoji od elemenata, ali ne nalazimo sve elemente u svakom znaku.
Detaljno poznavanje ovih elemenata nije potrebno u praktičnom radu sa fontovima, važnije je samim dizajnerima i autorima pisama. Pri praktičnom radu najvažniji, praktički i jedini važan element je serif koji je vrlo koristan pri razlikovanju i odabiru pisama. Ipak, dobro je upoznati barem najosnovnije elemente.

Slika 6: Elementi slovnih znakova

Serif kao element je posebno označen jer je najvažniji. Naime, kako ćemo vidjeti u poglavlju o klasifikaciji pisama, dvije najveće i najkorištenije skupine pisama su serifna i neserifna pisma, te je zbog njihovog razlikovanja važno naučiti razliku.

Osnovni elementi tipografskog oblikovanja

Veličina pisma

Veličina pisma (engl. size) je mjera koja često može stvarati noćne more početnicima u radu s tipografijom, i to zato različita pisma iste veličine mogu zauzimati različiti prostor. Veličina pisma mjeri se u tipografskim točkama (pt) i jednaka je plohi koja je dostupna za kreiranje pojedinog znaka. Razlog tome treba tražiti u davnoj povijesti pisma: u dobu olovnog sloga. Naime, u doba olovnog sloga veličina pisma je zapravo bila površina gornje plohe olovnog stošca, a ta praksa se zadržala i do danas kada u programima za izradu fontova imamo određenu veličinu plohe na kojoj možemo crtati znak određene veličine. Ta ploha je upravo veličina slova. To može dovesti do slučaja da tekst složen u dva različita pisma zauzima različitu površinu, te da ima različitu visinu, za što je dokaz priložen u nastavku:

Slika 7: Veličina plohe određena slovom T

Na ovom primjeru je jasno vidljivo da slova fonta Helvetica zauzimaju veći prostor od fonta Times New Roman. Ipak u praksi se, kada je potrebno izmjeriti veličinu pisma na nekom predlošku, zbog jednostavnosti kao osnova koriste verzalna slova nekog fonta, jer je prostor koji zauzimaju najbliži stvarnoj vrijednosti veličine fonta, a i sami tipometri za mjerenje veličine pisma su baždareni upravo na verzalna slova.
Veličina pisma je izuzetno važan element pri tipografskom oblikovanju. Mijenjanjem veličine postižu se najjednostavniji ali i najefektniji efekti na čitaoca. Veličinu pisma treba prilagoditi prilici i funkciji za koju ćemo pismo koristiti. Efektnim kombiniranjem i pravilnim korištenjem veličina pisma lako ćemo pružiti željenu poruku.
Za tekući tekst u knjigama, časopisima i slično, najviše se preporuča koristiti pismo veličine 9-12 pt.
Dok je za ostale potrebe, pogotovo za razne reklame, oglase i slično, sve dopušteno, te ovisi o prostoru koji nam je na raspolaganju za kreiranje poruke, jačini poruke koju želimo prenijeti i sličnim utjecajima. Ipak, i u području kada se striktna pravila mogu napustiti, važno je tipografsko znanje, koje u konačnici čini razliku između dobrog i lošeg tipografskog dizajna.

Osnovna pismovna linija

Osnovna pismovna linija (engl. baseline) jedna je od najvažnijih kategorija za estetski i harmonizirani, ljudskom oku privlačni izgled pisma. To je fiksna imaginarna linija na kojoj leže sva slova nekog pisma složena u redak teksta. Na njoj doslovno leže slova poput L, m, h, H, N, itd., dok ispod nje prolaze silazne linije nekih slova, poput g, j, p, itd. Ipak blago zaobljeno dno slike nekih slova poput s, o, d, b i još nekih lagano prelazi ispod pismovne linije, te tako harmonizira i ujednačuje ugodu čitanja. Kod svakog pisma osnovna pismovna linija jednako je udaljena od dna i vrha pismovne plohe. Najvažnija uloga pismovne linije je ta da slova različitih pisama i različitih veličina složena jedna kraj drugog ne "plešu", već da izgledaju ujednačeno i harmonizirano.

Slika 8: Osnovna pismovna linija

Linija i visina kurenta pojmovi su koji su usko vezani uz osnovnu pismovnu liniju. Naime, različita pisma iste veličine imaju i različitu visinu kurentnih slova ("malih slova"), ne računajući slova s descenderima i ascenderima (poput b, l, k, j...), i to bez obzira na veličinu i visinu verzalnih slova. Linija kurenta je linija koja prolazi vrhom kurentnih slova, a njena udaljenost od osnovne pismovne linije čini visinu kurenta, koja jako utječe na čitljivost, jer je dokazano da je pismo s većom visinom kurenta lakše čitljivo. Sve navedeno je vidljivo na slici ispod (oba pisma su jednake veličine ).

Slika 9: Linija kurenta

Razmak između slova

Razmak između slova (engl. kerning) iliti spacija je važna osobina koja u velikoj mjeri utječe na čitljivost teksta. Nedostatak kerninga je najlakše uočljiv na tekstu pisanom pisaćim strojem, ili na fontovima koji kopiraju taj stil pisama. Naime u tom slučaju, svakom slovu je pridijeljen jednaki prostor (npr. slovu "i" i slovu "m" je dodijeljen jednaki prostor), pa su razmaci između svih slova jednaki. Slova u takvom tekstu treba približiti jedno drugom, a potreba za tim je najuočljivija kod parova "Va", "AV", "Ti", "Ta", "Ts", ali i kod "V." i "V,", itd. Današnja profesionalna digitalna pisma već dolaze s kerniranim parovima, no ipak mnogi kvalitetniji grafički programi i programi za prijelom stranice nude mogućnost ručnog kerniranja.

Slika 10: Kernirani par

Razmak između redaka

Razmak između redaka ili prored (engl. leading) nije kao što bi mnogi pomislili bjelina između dva reda teksta, već je to razmak između osnovnih pismovnih linija dva retka teksta i vrlo je važan za čitljivost teksta, pogotovo tekućeg teksta.
Ako je razmak premali tekst će izgledati sabijeno, a ako je prevelik, tekst će izgledati previše raspršen po bjelini stranice, te će u oba slučaja biti težak za čitanje.
Veličina razmaka među recima se obično mjeri u tipografskim točkama ili u određenom postotku u odnosu na veličinu pisma. Kao standardni razmak za tekući tekst obično se uzima 120% vrijednosti veličine korištenog pisma, pa bi u tom slučaju prored između redaka nekog teksta složenog s veličinom pisma od 10 pt, iznosio 12 pt.

Slika 11: Razmak između redova

Napredniji elementi tipografskog oblikovanja

Kapitalna slova

Kapitalna slova ili kapitalke su jedan od najelegantnijih elemenata u tipografskom oblikovanju. Radi se o kurentnim slovima smanjenima na visinu verzalnih slova.

Slika 12: Grafički prikaz kapitalnih slova

Važno je napomenuti da kapitalke nisu tek proporcionalno smanjena kurentna slova, već posebno izrađena slova koja ne gube na debljini linija i finoći. Kapitalna slova nisu dio pisma, već dolaze kao poseban rez.
Mnogi suvremeni grafički programi nude mogućnost tzv. "lažnih kapitalki" i to za svako pismo, ti programi samo proporcionalno smanjuju verzalna slova na visinu kurentnih, što naizgled izgleda dobro, ali kada ih usporedimo sa pravim kapitalnim slovima svi nedostaci izbijaju na vidjelo, a najuočljivije je to da tako smanjena slova nemaju dobro raspoređen razmak među slovima, prelagana su u odnosu na verzalna slova i vrlo često nedovoljno precizne pismovne visine, te se preporuča izbjegavati njihovo korištenje, osim u slučaju krajnje nužde

Slika 13: Prave i lažne kapitalke

Kapitalke su se prije uvođenja zadebljanog (bold) reza u 19. st. koristile kao standardno sredstvo za isticanje unutar teksta, za označavanje podnaslova i slično. Iako je zadebljani rez zbog svoje veće masivnosti na prvi pogled uočljiviji, kapitalna slova daju vrlo često elegantniji efekt, te se u zadnje vrijeme sve češće vraćaju natrag u uporabu.
Mogu se koristiti za sva vrsta isticanja: unutar samog teksta, za podnaslove. Pogotovo su pogodne za početak teksta i zajedno sa inicijalima, što će biti posebno obrađeno u slijedećem poglavlju. Vrlo se često koriste u rječnicima, leksikonima i sličnim publikacijama, a izuzetno su pogodne za isticanje teksta u raznim priručnicima, kod opisivanja i nabrajanja raznih koraka, kao npr. u kulinarskim receptima:

Uvlake i inicijali

Uvlake su najčešći način za isticanje u tekstu. Samo ime dovoljno govori: radi se o jednoj ili više linija uvučenog teksta. Koriste se za početke ulomaka. Postoje dvije osnovne vrste uvlaka:normalna - kod koje je uvučen samo prvi red ulomka
viseća - kod koje su uvučeni svi redovi ulomka osim prvog

Slika 14: Razlika između normalne i viseće uvlake

Normalne uvlake se koriste svakodnevno, te su jedan od elemenata tipografsko oblikovanja koji je najpoznatiji širokim slojevima svakodnevnih korisnika, pogotovo od doba naglog širenja korištenja tekstnih procesora. No, vrlo često korisnici čine jednu od najčešćih grešaka kod korištenja uvlaka, a to je odnos uvlake i podnaslova. Po tom nepisanom pravilu prvi red odlomka teksta ispod naslova ne bi smio biti uvučen već poravnat sa podnaslovom. Iako tipografija nije područje koje robuje striktnim pravilima, ipak pravila poput ovog daju na eleganciji složenom tekstu, što je vidljivo na slijedećem primjeru:

Slika 15: Primjer dobre i loše upotrebe uvlaka

Inicijali su ukrasi koji se pojavljuju na početku redaka. Inicijal se sastoji od prvog slova retka ili prve riječi (rjeđe i od prve rečenice) složene u većoj pismovnoj veličini od ostalog teksta. Svrha mu je isključivo estetska. Često se koristi u novinama, knjigama, ali zapravo ne postoji ograničenje u korištenju.
Inicijali se standardno kombiniraju sa kapitalnim slovima tako da nakon inicijala prva rečenica teksta ili prvi red budu složeni kapitalnim slovima. Kapitalna slova olakšavaju čitatelju prelazak sa velikog inicijala na tekući tekst, služe kao sredstvo ublažavanja razlike.

Slika 16: Različiti primjeri inicijala u kombinaciji sa uvlakama, sa i bez korištenja kapitalnih slova.

Klasifikacija pisma

O klasifikaciji pisama

Klasifikacija pisama je najmanje tehnička kategorija koja je u tipografiji, te je najfleksibilnija za promjene. Klasifikacija je važna zbog lakšeg snalaženja među hrpom postojećih pisama i lakše upotrebe određenog pisma za određenu vrstu tiskanog materijala.

Oduvijek su postojale dvije osnovne ideje oko podjele pisma, jedna je išla za tim da se pisma razlikuju po povijesnom kriteriju, ovisno o vremenu nastanka, a druga je išla za tim da se pisma dijele prema optičkim i geometrijskim karakteristikama.

Jedna od najboljih podijela, koja miri povijesne i optičke karakteristike, iznesena je u knjizi F. Mesaroša "Tipografsko oblikovanje", Zgb. 1968. ,1981., i to je model koji se više manje uči u školama i fakultetima, a pisma dijeli na: temeljne oblike (renesansna, prelazna i klasicistička antikva), individualne oblike (umjetnička antikva, polugrotesk, novinska antikva), tehničke oblike (grotesk, egyptienne, italienne), posebne oblike, rukopisne oblike (podebljani potez - zašiljeno pero, izmjenični potez - široko pero, jednolični potez - zaobljeno pero, potez kistom) i profilne oblike (obrisna pisma, osjenčana pisma, šrafirna pisma, ukrašena pisma).

U novije vrijeme, katalogizirati pisma je sve teže, zbog mnogih novih digitalnih pisama, koja ne spadaju niti u jednu poznatu kategoriju.

Gore navedeni optički model sa kratkim karakteristikama svake kategorije i primjerima poznatijih pisama iz svake kategorije nalazi se na slijedećoj stranici. Važno je reći da je ovo samo jedan od predloženih modela koji se pokazao najboljim za korištenje u praksi.

Osnovna klasifikacija pisma

Antikva

Antikva je najčešća i najkorištenija skupina pisama. Glavna odlika su serifi na završecima slova, te se zbog toga jos zovu i serifna pisma.

Slika 17: Antikva skupina pisma

Polugrotesk

Prijelazni oblik između antikve (serifi) i groteska (bez serifa). Odlikuju ih mali, elegantni, vrlo često jedva vidljivi serifi. Mogu se koristiti i za slaganje natpisa i za slaganje teksta.

Slika 18: Polugrotesk skupina pisma

Grotesk

Pisma bez serifa, ravnih, jasnih linija. Ime dolazi od toga da, kada su se prvi puta pojavila, ljudi su ih smatrali grotesknima, pa je ime ostalo. Uz antikvu najkorištenija porodica pisama, vezuje se uz 20. st. i modernizam.

Slika 19: Grotesk skupina pisma

Gotica i fraktura

Rukopisna pisma koja imitiraju prva pisma korištena u doba izuma tiska, a koja su pak nastala po uzoru na srednjovjekovna rukopisna pisma. Koriste se kao dekorativna za manje količine teksta.

Slika 20: Gotica i fraktura skupina pisma

Klasični rukopis

Pisma koja imitiraju klasične rukopise, kaligrafiju, poteze perom i sl. Ostavljaju poseban dojam elegancije

Slika 21: Klasični rukopis

Neformalni rukopis

Nastavak klasičnog rukopisa koji imitira poteze kistom, kemijskom olovkom, olovkom i sličnim suvremenim pisalima. Općenito je čitljiviji od klasičnog i najčešće se koristi za razne natpise, reklame i sl.

Slika 22: Neformalni rukopis

Natpisna pisma

Razna dekorativna pisma namijenjena uglavnom za velike natpise i predviđena za male količine teksta. Karakteristika im je velika uočljivost i raskošnost, ali pri velikim količinama teksta postaju nepregledna.

Slika 23: Natpisna pisma

Literatura

Franjo Mesaroš: Tipografsko oblikovanje;
Viša grafička škola u Zagrebu, 1968. i 1981.

Mira Škornjak: Ručni i strojni slog;
Grafička škola u Zagrebu, 1996.

Ostalo

Online alati

Tipografski web alati (Top 12)

Ključne riječi

Candeo

nedjelja, 29. travnja 2012.

Što je tipografija?